Aljić: U Slobodi mi je bilo najljepše

Merima Aljić ima 26 godina. Po zanimanju je Agronom i profesorica tjelesnog odgoja i sporta. Trenutno je student II ciklusa studija na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport Univerziteta u Tuzli. 

Sa koliko godina si prvi put nastupila za reprezentaciju Bosne i Hercegovine? 

Prvi put sam bila pozvana na kamp U15 reprezentacije Bosne i Hercegovine kada sam imala 14 godina.

Bila si dio tima SFK Sarajevo. Kako ti se ukazala prilika da zaigraš za njih? 

Bila mi je velika čast i zadovoljstvo što sam bila dio najboljeg tima u našoj državi. Trenerica Samira me je i ranije pozivala u klub, ali zbog svojih obaveza nisam bila u prilici otići u Sarajevo. Kada sam završila fakultet odlučila sam se pridružiti najboljoj ekipi. Igrala sam Ligu prvaka, te bila pozvana za A reprezentaciju. Nažlost desilo se ono "najgore" što se jednom dobrom sportisti može desiti. Povreda prednjih križnih ligamenata. 

Nedavno si ponovo prešla u FK Sloboda. Šta za tebe predstavlja klub Sloboda?

 Da, ponovo sam u FK Sloboda. Ja sam neko ko je nastupao za 5 klubova u našoj zemlji, i nekako u Slobodi mi je bilo najljepše. Znate kada vam treneri daju tu mogućnost da uživate u igri koju najviše volite. To je ono što mene čini sretnom, igrati bez pritiska, i jednostavno uživati,pa sam se vjerovatno zbog toga i vratila u Slobodu.

Šta možeš reći o trenutnom raspoloženju u ženskom timu?

 Što se tiče raspoloženja mislim da je ono na dobrom nivou. Imamo par novih igračica koje se uklapaju u našu ekipu, mislim da će se do početka prvenstva sve posložiti te da ćemo u ovoj ligi biti ženski Real Madrid. Nadam se.

Kakvi su ti ciljevi u nastavku karijere? Po čemu želiš da te ljudi pamte u nogometnom smislu?

 Što se tiče mojih ciljeva u nastavku karijere, želim da ova sezona definitivno bude moja najbolja prvenstveno jer imamo jasan cilj a to je premijer liga BIH. A drugi razlog je, jer kažu da je igrač duplo bolji nakon povrede, nadam se da ću ja to potvrditi. Velika je stvar kada najbolji treneri kažu da sam pravi primjer jednog sportiste i da sam igračica kakvu bi svi voljeli imati u timu. Prije svega želim da me svi pamte kao dobru osobu, jer svi možemo biti to nešto a ovo drugo je jako teško.

Šta je ono što te čini drugčijom od ostalih? 

Pa ono što me definitivno razdvaja od drugih jeste velika posvećenost i predanost radu i treniranju, a to mogu samo oni koji istinski to vole, žele i imaju uslova.

Koji ti je postignuti gol najdraži i da li se sjećaš svojih prvih početaka? 

Najdraži gol mi je defitivno gol protiv Sane iz Sanskog mosta. Gol je bio iz penala pri rezultatu 0-0 a nama je trebala pobjeda da preuzmemo prvo mjesto. Naravno da se sjećam prvih početaka, tada nisam ni sanjala da ću ostvariti sve ovo što do danas jesam. Svaki početak je bio težak, roditelji su me uvijek usmjeravali u sport, trenirala sam košarku, ali je ljubav prema fudbalu ipak bila jača, pa čim se u Tuzli 2009 godine osnovao ženski klub počela sam trenirati.

I za kraj, da li imaš neku zanimljivu anegdotu sa terena?

Defitinitvno najzanimljivija anegdota s treninga je naravno u Slobodi kada smo završili trening i skupili smo sve lopte a jedna je falila, i tražili smo loptu, a trener Armin je ni manje ni više tražio loptu u kanti za smeće koja je bila zatvorena. I ja sam ga pitala pa dragi treneru kako će lopta biti u zatvorenoj kanti, on odgovara Mašo sve je moguće! Loptu nismo našli, jer nije ni falila.